Grčka je rekla Ne

Bravo. Svaka čast Grcima. Rekli su NE i to usprkos zastrašivanju od strane EU političara, od strane ECB koja je putem ukidanja ELA za Grčku (pomoć bankama koje imaju probleme sa likvidnošću u izvanrednim situacijama) zatvorila grčke banke, pa do zastrašivanja ciparskim scenarijem, što bi u ovom slučaju trebalo značiti konfisciranje 30% depozita većih od 8000 eur. Kad se emocije radosti da je netko banksterima podigao srednji prst slegnu, slijedi pitanje: Što sada?

Za početak tu nestaju Grci. Štafetu preuzimaju njihovi “izabrani predstavnici” koji će riješiti stvari s banksterima. Krenuli su nadasve “obećavajuće” porukom europskim partnerima da su spremni na ustupke kod penzija i poreza na dodanu vrijednost, nešto što nisu bili spremni učiniti prije referenduma. Onda su još podebljali i obećali uštede od €13 milijardi iako su banksteri prije tražili samo €8 do 9 milijardi ušteda. Traže novi dogovor koji bi učinio grčke dugove održivima. Svakome je jasno banksteri i Grci sigurno drukčije razumiju riječ održivo  ali srećom sve ih više ima koji shvaćaju, da kad u rečenici spajamo održivost i bilo što povezano s kapitalizmom, na kraju dobivamo oksimoron. Loš znak za Grke je također da se gotovo ne spominje izvještaj komiteta grčkog parlamenta na temu dugova koji je zaključio, da je dobar dio kredita odvratan, nelegitiman i nelegalan.

Potrebno je reći i nešto u obranu Syrize. Ovi događaji su došli u najnezgodinje vrijeme početka turističke sezone. Grčka nasušno treba prihode od turizma koji znači 18% BNP. Za razliku od EU pomoći od koje ionako većina ide banksterima turizam donosi svježi novac. Ima još teže – pitanje života i smrti. Doslovno. Podsjetite se što se dogodilo ljudima koji nisu bili timski igrači: Sirija, Libija, Irak, Ekvador (Roldos 1981), Panama (Torrijos 1981), Kongo (Lumumba 1960)….i da ne zaboravimo na puč u Grčkoj 1967 i vojnu huntu do 1974.

Tko god kaže da ima rješenje te zagonetke (u okviru ovog sistema) priča gluposti. Dakako bi daljnji ustupci Grčkoj mogli rezultirati traženjem istog od strane Italije i Španjolske koje zajedno duguju otprilike deset puta više. Gdje su tek druge države EU da ne pričamo svijeta.

Ali u igri je puno više od Grčke, eura i EU. Većina tih kredita je vjerojatno osigurana sa CDS ugovorima (i raznim drugim financijskim derivatima) u kojima su se osiguravatelji obavezali na isplatu kredita ukoliko dužnik to neće biti u stanju. Ovi osiguravatelji su se također sličnim instrumentima osiguravali na drugim mjestima i tako dalje. Tko su ti osiguravatelji? Koliko su dugi ti lanci tobožnjeg osiguranja? Treba imati na umu da ne vraćanje tako osiguranog kredita aktivira lanac tih osiguranja i re-osiguranja što u konačnici znači, da se u najgorem slučaju u Sistemu potražuje početni iznos pomnožen sa dužinom lanca osiguranja. To je glavna opasnost bezdana financijskih derivata. BIS procjenjuje (postoje i procjene na duplo veći iznos) taj bezdan na $603.000 milijarde što je otprilike osam puta više od svjetskog bruto proizvoda. Za usporedbu, svi dugovi na svijetu, dakle dugovi država, ljudi, poduzeća, banaka, iznose oko $200.000 milijardi.

Naravno ima još potencijalnih lavina. Na primjer balon prenapuhanih cijena dionica prijeti puknućem. U Kini je već počeo pucati i Shangai composite je u manje od mjesec dana izgubio više od 30% dok je kineski pandan NASDAQ izgubio više od 40%. Time je isparilo “papirnato bogatstvo” veće od 15 bruto nacionalnih proizvoda Grčke. Kineska vlada pokuša svašta (i ne uspijeva baš) kako bi vratila povjerenje ulagača te je obećala usmjeriti 30% državnih mirovinskih fondova ($ 145 milijardi) na tržište dionica. Također su na pola godine zabranili prodaju dionica velikim ulagačima. Burza u New Yorku pak ima muke sa svojim kompjuterima koji nešto otkazuju ali to nije cyber-terorizam kažu. Izgleda da se ni kompjuterima ne sviđa kad cijene dionicama padaju.

Sve to postaje teško upravljivo za elite koje bi željele da igra još malo potraje. Oni znaju da će se financijska kula od karata jednom urušiti stoga treba ubrzano grabiti. Novac znači ali glavno je vlasništvo što zna svatko tko je igrao monopoly.

U tom sveopćem košmaru se TTIP polako i neprimjetno uspješno šeće po raznim komitetima EU.

Kako onda riješiti Grčku? Kina i Rusija su pokazale spremnost pomoći i geopolitički šahisti već razrađuju moguće scenarije, iako bi u svjetlu gornjih razmišljanja njihov interes vjerojatno bio ponajprije očuvanje sistema.

Kad podvučemo dvije crte onda je, kako stvari sada stoje, Syriza izdala svoje birače, izdala referendumski zahtjev ljudi Grčke. Jesu li mogli drukčije? Zapravo ne. Vlade igraju u postojećem sistemu. Puno je toga u igri, Grčka je samo mali kotačić i ako se na njemu dogodi neka kolateralna šteta je sistemu potpuno svejedno. Grčka je još jedan primjer da promjene odozgo naprosto ne prolaze.

U nastavku je prijevod članka ‘Grčka i euro: Na putu prema financijskoj imploziji‘ (Greece and the euro: Towards financial implosion, Rodrigue Tremblay, profesor ekonomije, objavljeno 14.7.2014).
Nešto zdrave i razumljive ekonomije, drukčiji pogled na Grčku i EU.

Grčka i euro: Na putu prema financijskoj imploziji

“Ako ne možeš objasniti jednostavno, onda ne shvaćaš stvari dovoljno dobro.” (Albert Einstein)

“Dužnost je svake generacije da plati svoje dugove prije što ode. Ako bi uveli taj princip spriječili bi polovicu ratova na svijetu” (Thomas Jefferson)

“Kad sam vidio ljude dotučene do tla zbog ratova i rasipnosti njihovih vladara, počeo sam cijeniti i čuvati suprotnost toga. Vjerujem da su mir, gospodarstvo, odstranjenje javnog duga, put ka društvenom i također osobnom prosperitetu i sreći”.(Thomas Jefferson)

 

4. srpnja je bonitetna agencija Standard&Poor izjavila da je Grčka država, koja je de facto financijski bankrotirala. Nikakvo mađioničarstvo, skrivanje činjenica, reorganizacija dugova, inovativni oprosti dugova, ne mogu sakriti činjenice da su defektna pravila Eurozone omogućila, da su neke države članice podlegle zovu sirena te su se prekomjerno i neproduktivno zadužile. Slijedila je nemogućnost plaćanja dugova uključivo s ogromnim troškovima zaduživanja.

Grčka (11 milijuna stanovnika) je u stvari zloupotrijebila kredibilnost stečenu s članstvom u Eurozoni. Na primjer, u 2004.godini je Grčka masovno sumanuto trošila kao domaćin ljetnih olimpijskih igara 2004, što je koštalo €7 milijardi. Onda se ista vlada u periodu od 2005 do 2008 ponovo odlučila na sumanuto trošenje, sada na nabavku svakakvih nepotrebnih naoružanja iz inozemstva (1). Dug se nagomilao na $533 milijardi što je izgledalo jednostavno. Ali prije ili kasnije treba platiti muzičare i teret duga više nije moguće skrivati.

Trenutne grčke financijske neprilike (isto i drugih europskih država poput Španjolske, Portugala, Irske i čak Italije) nisu različite od onih koje je proživljavala Argentina prije otprilike deset godina. U svim slučajevima je nezdravo članstvo u nekoj vrsti monetarne unije vodilo ka pretjeranom inozemnom zaduživanju, čemu je uslijedio bijeg kapitala i uništavajuća dužnička deflacija.

U slučaju Argentine, država je odlučila prihvatiti US dolar kao svoju valutu, iako su razine produktivnosti u Argentini samo trećina one u Sjedinjenim državama.
Umjetno vezan tečaj 1 peso = $1 je izdržao skoro 10 godina prije neminovnog kolapsa.

Članstvo u monetarnoj uniji i prihvaćanje zajedničke valute u grupi država može biti snažan instrument za poticanje gospodarskog rasta i rasta produktivnosti uz nisku inflaciju ali sve uz uvjet, da je monetarna unija dobro strukturno oblikovana. Ukoliko nije, ista može postati ekonomska noćna mora.

Na nesreću mnogih siromašnijih članica europske monetarne unije se pravila za održivu monetarnu uniju nisu poštivala. To se otkrilo u narednim godinama, iako na žalost ne bi smjelo biti iznenađenje nekome, koji je upoznat međunarodnim financijama.

Koja su pravila za održivu monetarnu uniju sa zajedničkom valutom?

  1. Prvo i ponajprije, gospodarska struktura i razina produktivnosti rada (2) u državama članicama treba biti usporediva, kako zajednička valuta ne bi uporno izgledala precijenjena ili pak podcijenjena ovisno o pojedini državi članici. Alternativa tome je visoka mobilnost radnika između regionalnih ekonomija kako ne bi imali stalne neopravdane visoke nezaposlenosti u najmanje kompetitivnim regijama.
  2. Ako jedan ili drugi od gornjih uvjeta nije zadovoljen (što obično je slučaj, jer su u stvarnom životu rijetka “optimalna valutna područja”) mora monetarnu uniji voditi jaka politička tvorevina, po mogućnosti federalni oblik vladanja. Vlada mora biti u stanju osigurati tečni transfer poreznih fondova od ekonomija sa viškom prema ekonomijama sa manjkom putem centralno vođenog sistema poreznog niveliranja.
    To je potrebno kako bi se izbjeglo političke trzavice i neizvjesnost kad životni standard u ekonomijama s viškom počinje rasti dok u ekonomijama s manjkom počne padati. Zbog zajedničke valute više ne postoje regionalni valutni tečajevi pomoću kojih bi balansirali platne bilance država članica monetarne unije. Pošto također vrijedi zakon jedinstvenih cijena u monetarnoj uniji, možemo neravnoteže u uniji balansirati jedino različitim nivoima plaća i nezaposlenosti. To je prilično okrutan lijek.
    Takav sistem prilagođavanja putem plaća radije nego prilagođavanja putem cijena donekle podsjeća na funkcioniranje zlatnog standarda iz 19.stoljeća, iako je potonji imao sklonost deflaciji (3). No, razlika je u tome, da se tada u ekonomijama sa viškom očekivala inflacija cijena i plaća, dok se u ekonomijama s manjkom očekivala deflacija cijena i plaća. Razlog tome je povećana ponuda novca u država sa viškom i obrnuto u državama s manjkom u bilanci plaćanja. Danas imamo u više ili manje formalnim monetarnim unijama inflaciju ili deflaciju plaća dok centralne banke brinu o razini cijena (pogovorno inflacija, n.prev).
  3. Treći uvjet za glatko funkcioniranje monetarne unije je slobodno gibanje kapitala. Time se osigurava koherentna razina kamata, prilagođena riziku, te da produktivni projekti imaju pristup novcu bilo gdje u uniji.
    Na primjer, u Sjedinjenim državama visoko likvidna savezna tržišta novca omogućuju da banke u deficitu kratkoročno posude od banaka u privremenom suficitu. Velike nacionalne banke u Kanadi imaju ogranke u svim provincijama i mogu jednostavno preusmjeriti sredstva iz ogranaka u suficitu u ogranke sa deficitom bez utjecaja na njihove kreditne operacije.
  4. Četvrti uvjet je postojanje zajedničke centralne banke koja može utjecati ne samo na razinu cijena već također na realni gospodarski rast i razinu zaposlenosti putem svojih odluka o monetarnoj politici. Takva banka treba biti zajmodavac u krajnjoj nuždi ne samo bankama već i vladama monetarne unije.

Nažalost Eurozona trenutno ne ispunjava neke od najosnovnijih kriterija za glatko funkcioniranje monetarne unije.

Pogledajmo ih redom.

  • Razina produktivnosti rada (vrijednost proizvodnje po radnom satu) bitno varira među državama. Ako bi u 2009. godini produktivnost u Njemačkoj označili sa 100, ista je u Grčkoj imala vrijednost 64,4, gotovo trećinu niža. U Portugalu i Estoniji bila je još niža (58 i 47 redom). To znači da je zajednička valuta euro mogla izgledati podcijenjeno u Njemačkoj dok je u mnogim državama Eurozone izgledala precijenjeno. U prvom slučaju je to poticalo neto izvoz dok je kod mnogih članica jako smanjilo konkurentnost.
  • Nije zadovoljen možda čak i značajniji zahtjev: Eurozona nema podrške jake i stabilne političke i porezne unije. Porezni transferi među članicama su tako prepušteni ad hoc političnim odlukama što dovodi do nesigurnosti. U stvari ne postoje nikakvi stalni mehanizmi za porezno ujednačavanje između jakih i slabih ekonomija unutar Eurozone.
    Stoga možemo zaključiti da ne postoji stalna gospodarska solidarnost unutar Eurozone.
  • Dizajneri Eurozone su odlučili da ograniče ECB na usku monetarnu ulogu čuvanja stabilnosti cijena, uskraćujući joj bilo kakvu odgovornost za cjelokupno stabilnost gospodarstva. Također ima zabranu direktno posuđivati vladama članica.
    Stoga možemo zaključiti da ne postoji nikakva ozakonjena financijska solidarnost unutar Eurozone.
  • Iako je slobodan protok kapitala i rada u Eurozoni na poprilično visokoj razini, ipak povijesno gledano to nije tako dobro osigurano kao u slučaju Sjedinjenih država.

Kad pogledamo unazad izgleda da je bilo osnivanje Eurozone u 1999 puno više političko kockanje nego dobro smišljen ekonomsko monetarni projekt. Najžalosnije je da će se, jednom kad otuđene države počnu s bankrotima koji znače mogućnost vraćanja na nacionalne valute, dogoditi financijski šok koji će imate realne posljedice ne samo za Europu već i za cijeli svijet.

Mnogi ekonomisti su mišljenja da bi bila najbolja opcija za Grčku i ostatak Europe isplanirani “uredni bankrot” što bi Ateni omogućilo da se istovremeno izvuče iz Eurozone te ponovo uvede drahmu na sniženom tečaju. Time bi Grčka izbjegla produženu ekonomsku depresiju.

Odbijanje prihvaćanja očitog, dakle “urednog bankrota”, bi usrećilo kreditore Grčke ali bi teško ozlijedilo grčko gospodarstvo, radnike i građane. Zakoni o bankrotu postoje upravo zbog toga da oslobode dužnike od dugova koje je nemoguće vratiti.

Naravno, najzaduženija država na svijetu nije Grčka već Sjedinjene države.

Ovo želim izjaviti kao zaključak: ako se američki političari ne prestanu igrati političke igre s gospodarstvom, puno će Amerikanaca patiti u nadolazećim mjesecima i godinama i to će se preliti na druge države.

Kad su Europa i Sjedinjene države zajedno u gospodarskoj gunguli, to znači loše vijesti za gospodarstvo cijelog svijeta.

 

Napomene prevoditelja:

(1) U periodu od 2005-2008 je Grčka kumulativno potrošila $37,1 milijarde putem budžeta za vojsku, što je u prosjeku malo više od $9 milijardi godišnje. Tada je to značilo skoro 4% bruto nacionalnog proizvoda dok je većina država EU u iste svrhe trošila oko 2%. Grčka ima 1300 tenkova, dvaput više od Engleske. Bilo je za očekivati da će Syriza tu napraviti radikalne rezove no planirano trošenje za 2015 ostaje na 2,4% BNP što je nešto više od €3 milijarde. Najavili su smanjenje od €200 milijona a možda i više.

(2) Produktivnost rada je apstraktni ekonomski pokazatelj koji se izračuna tako da se vrijednost proizvodnje podjeli s brojem uloženih radnih sati. Ukoliko je proizvodnja automatizirana i robotizirana indeks je veći jer potrebno manje radnika. Indeks nam realno malo govori o radu i radniku. Donekle niska produktivnost rada znači da će poduzeća trebati izdvojiti veći udio od dohotka za plaće, pošto plaća treba pokriti barem osnovne životne troškove i ne može se smanjivati u nedogled. Veći udio plaća u dohotku poduzeća znači smanjenje konkurentnosti poduzeća.

(3) Sklonost zlatnog standarda deflaciji je uzrokovana nemogućnošću rudarenja da iskopa dovoljno zlata kako bi se emitiralo dovoljno novca. Proizvodnja zlata bi trebala pratiti rast svjetskog bruto proizvoda kako bi na raspolaganju bilo dovoljno novca da bi proizvedeno mogli kupiti. To se u praksi pokazalo nemogućim zadatkom.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s